25.03.2012.

Ušavši u salu za primanje, kralj Henry VIII. sjedne za svoje mjesto na čelu dugačkog drvenog stola i udobno se smjesti. Kardinal Wolsey i gospodin Thomas More sjedoše svaki s jedne strane kralju i odlože papire na stol.
„Kako idu pripreme?“ obrati se kralj kardinalu te snažno odgrize komad jabuke žvačući ju brzo, kao da brzina njegova žvakanja utječe na to koliko će dobre vijesti biti.
„Idu vrlo dobro, Vaše Veličanstvo. Vojnici se okupljaju velikom brzinom, taktike se osmišljavaju i to vrlo maštovito, moram priznati, i vjerujem da će vojska već do kraja mjeseca biti spremna za polazak.“
Na završne riječi Thomas More stisne usne i čvršće prstima obuhvati portfelj od svinjske kože u kojemu je držao svoje spise. Na sreću njegovu – i to doista na sreću jer kralj uistinu nije volio kada druge ljude njegova sreća rastužuje, a njegova ih nesreća čini još sretnijima (ta koji kralj je to ikada volio?) – kralj je bio previše radostan novim vijestima da mu je gospodin Thomas More pao u drugi plan. A zar doista, i sam Thomas pomalo se snuždi što nije uživao u kraljevoj sreći. Postoji li za čovjeka njegovih kvalifikacija veće sreće od sreće kralja koji uživa blagodati svoje mirne vladavine?
„Odlično!“ oduševljeno povikne kralj, uistinu sretan što je čuo ove vijesti te uputi kardinalu širok osmijeh. „Znao sam da mogu računati na vas, Wolsey.“
„Zahvalan sam što mi je Vaše Veličanstvo iskazalo to odista veliko poštovanje“, kimne glavom kardinal u znak zahvale. No ubrzo kardinal otvori usta da zausti nove riječi, koje bi, ako je suditi po izrazu njegova lica, možda kralju donijele tmurnu atmosferu i uputi nesiguran pogled Thomasu Moreu, koji je sada već nervozno grickao svoju donju usnicu. No ovoga puta, na nesreću kardinala Wolseyja, kralj primijeti neugodnu atmosferu što ih stvoriše dva gosta u njegovoj sali te zatraži da jedan od njih dvojice konačno progovori o temi koja je, čini se, bila od izuzetne važnosti. Kardinal se ipak prisili da pusti glas te se nagne bliže kralju.
„Vaše Veličanstvo…ratovi su skupi.“
Kralj odmah, i to vrlo napadno, preokrene očima kao da ga ova tema nimalo ne zabavlja, čak štoviše, kao da mu je izrazito dosadna i naporna. Od svega svijeta, najviše je izbjegavao financijske teme jer nije bio siguran koliko je dobro upućen u stanje kraljevske riznice. No ono u što jest bio dobro upućen je način razmišljanja svojih najbližih dvorjana i vrlo je dobro znao kako će ili kardinal Wolsey ili gospodin Thomas More biti prvi koji će pokrenuti takvu njemu strašno neugodnu temu.
„Da bismo ih platili“, nastavi Wolsey pretvarajući se da nije vidio ovu strašno upadljivu kraljevu gestu, „morali bismo podići porez, a to nikad nije bilo popularno među narodom. Ali možda bi kralj mogao steći moć i prestiž nekim…drugim načinima.“ Na posljednjoj rečenici kardinal je doveo svoj glas do onakvih tonova kakvima je lakše baratao; bio je to glas kojim se ulagivao visokim dužnosnicima izlažući im svoje genijalne ideje. Dakako, te ideje ne bi postojale da kardinal u njima nije imao osobne koristi.
„Drugim načinima?“
„Mirnim načinima“, gotovo pobjedonosno mu odgovori kardinal.
„Molim? Nema borbi? Nema slave?“ kralj razočarano povisi glas i uperi pogled u Thomasa Morea, koji je cijelo vrijeme mudro šutio kao da vodi neke svoje unutarnje borbe. Ta možda se to doista i događalo, Thomas More bio je poznat kao čovjek koji nikad ne djeluje protiv svoje savjesti. A kontrirati kralju bila je jedna od stvari koje su išle protiv njegove savjesti.
„Mislim da bi Vaše Veličanstvo trebalo poslušati ovaj prijedlog“, gospodin More se natjera da progovori i uputi kralju pogled kojim kao da je govorio kako je umoran od pričanja.

***

„Vaša Milosti, gospa Evangelina od Yorka!“
Henry Stafford, vojvoda od Buckinghama, podigne glavu sa svog radnog stola i zbunjeno pogleda prema ulaznim vratima. Evangeline mu dolazi u posjet? Ovakvom posjetu se nije nadao ni u svojim najgorim snovima.
Dvorski službenik uvede Evangeline u radnu sobu vojvode od Buckinghama te gotovo neprimjetno izađe van.
„Čemu dugujem ovako čudnovati posjet, moja gospo?“
Evangeline se prvo ogleda po sobi, uočivši pritom goblene obitelji Plantagenet posvuda oko sebe, a zatim se približi Staffordovom radnom stolu.
„Ovdje sam, gospodine vojvodo, jer mi vaše ponašanje naprosto ne da mira.“
„A kakvo je to moje ponašanje, gospo? Nisam li oduvijek bio dobar primjer uzornog sluge kraljevog?“
Evangeline se namršti na vojvodinu sarkastičnu opasku, a nije joj promakao ni vojvodin pogled koji kao da joj je htio reći kako je on, zajedno sa svojom obiteljskom lozom, moćnik koji pliva u novcima.
„Dobar, možda, ali odličan – nikad, moj vojvodo. A upravo to i jest problem.“
Još jednom se ogleda po sobi dobro upijajući grb obitelji Plantagenet u svoje sjećanje. Žalila je vojvodu što ne zna – ali jednako tako je mogla žaliti i cijeli dvor, kao i svog vlastitog bratića, kralja Henryja VIII. Tudor – jer ne znaju tko je uistinu Evangelina od Yorka. Mogao se Henry Stafford, vojvoda od Buckinghama, šepiriti svojim zlatnicima koliko god je htio. Evangeline je, osim bogatstva nebrojivo većeg od vojvodinog, imala nešto što vojvoda od Buckinghama nije mogao ni sanjati, a što bi mu moglo uništiti slatke snove.
„Vidite, vojvodo“, nastavi ona jednakim tonom, „vaše riječi su odviše neumjesne za ovaj dvor, vaše misli odviše grešne. Previše spletkarite s vojvodom od Norfolka, a također se previše družite i s gospodinom Thomasom Boleynom. Nemojte misliti da ne znam koje su vaše namjere. Skupo će vas koštati vaše razmetanje.“
Vojvodi od Buckinhgama nakratko osmijeh naprosto nestane s lica, a onda se brzo uspravi u svome držanju, upadljivo pokušavajući time zastrašiti mladu Evangeline, te joj se obrati mnogo strožim glasom, u kojem se krilo mnogo više gnjeva i sarkazma.
„A što to zna malena gospojica popust vas, hm? Što zna malena gospojica o tome s kime se ja družim i o čemu s njima govorim? Svakako nas bilo tko može vidjeti na hodnicima dvora, ta ipak smo u istoj službi, na istom dvoru, služimo istom presvijetlom kralju. Vaše prijetnje ne zastrašuju nikoga, moja gospo, a u svrhu toga vam savjetujem da se ne petljate s krivim osobama jer bi mogli –“
„A u svrhu toga, ja vama, Vaša Milosti“, ubaci mu se Evangeline u riječ ne pokazujući ni trunka straha, već samo graciozno držanje i kraljevsku odlučnost, „preporučam da prekinete sa spletkarenjem i umah obećate svoje vojnike kralju u službu, inače bi vas mogla zadesiti nesreća iz kakve vas ni Otac, Sin i Duh Sveti ne bi mogli izbaviti, tako mi pomoglo Njihovo presveto Trojstvo!“
Vojvoda ostade zapanjen količinom gnjeva kojim je Evangeline izrekla posljednje riječi te joj uputi krajnje sumnjičav pogled, gotovo nesiguran u svojoj suštini. Nesiguran, jer u tom trenutku vojvoda posumnjaše u stvarnu veličinu svoje ličnosti. Zar mu ova gospa, koja jedva da je ušla u djevojačku dob, može predstavljati ozbiljnu prijetnju? Evangeline nijednom dosad nije skinula pogled s njega; kao da se cijelo vrijeme zapravo poigravala njegovim pogledom, prkosila mu svojim podrijetlom i tjerala ga da otkrije tko je ona uistinu.
„Imajte moje riječi na umu, Vaša Milosti“, reče mu prkosno, nakloni mu se te dostojanstveno napusti njegovu radnu sobu. Da, Evangelina od Yorka upravo je odnijela pobjedu nad Henryjem Staffordom i on je toga bio dobro svjestan.

***

„Dojdi k meni, dragi Wolsey. Jesti ćemo zajedno, možemo razgovarati“, pozove kralj kardinala Wolseyja i zamahom ruke da znak krojaču da može ići. Zaputiše se kralj i kardinal prema kraljevoj blagovaonici gdje ih je već čekala pripremljena gozba, a njegovi dvorjani držaše u svojim rukama pladnjeve s izvrsnim vinom te svijećnjake. Kralj se zaputi prema kaminu gdje je Henry Stafford, vojvoda od Buckinghama, držao srebrni lavor punjen mirisnom vodom te umoči ruke kako bi ih oprao. Vojvoda neprimjetno uputi kralju pogled pun mržnje te se brže bolje okrene kako bi se riješio mirisne vode.
„Pričekaj s time“, oglasi se kardinal Wolsey te pruži ruke dajući vojvodi do znanja kako bi i on htio oprati ruke u toj mirisnoj vodi. Ta ipak, on je kardinal i njegova slika i prilika za svagda mora biti dostojanstvena, čista i rame uz rame s kraljem. A povrh svega, kardinalu nikako vojvoda od Buckinghama nije bio drag i svakako je uživao svaku priliku da ga ponizi odveć moguće.
Vojvoda se približi kardinalu i utaman kada je kardinal krenuo umočiti svoje ruke u lavor, vojvoda prolije vodu po njegovom karminsko crvenom odijelu.
„Vaša Milost će se ispričati“, mirno mu se obrati kralj, kao da se dosađuje vojvodinom pojavom. „Rekao sam“, povisi glas ljutito kada primijeti kako mu je vojvoda samo uputio prazan pogled, „Vaša Milost će se ispričati.“
„Ispričavam se ako sam uvrijedio Vaše Visočanstvo“, reče mu vojvoda gledajući ga pogledom kao da zapravo gleda kroz njega. Kardinal spusti ruke uz bokove, duboko uvrijeđen zbog nepravde koja mu je nanijeta.
„Sad nas možete napustiti“, otrese se kralj na vojvodu kipteći u sebi poput bijesnog psa. Ta ovakva nepravda svakako zaslužuje najstrožu kaznu! No morao je igrati oprezno s vojvodom od Buckinghama. Morat će čekati da dođe pravo vrijeme.
Vojvoda od Buckinghama bijesno je marširao hodnicima kraljevskog dvora sve do odaja gospodina Thomasa Boleyna urličući zbog poniženja kojeg je doživio. Najviše od svega volio bi smrskati glavu i kardinala i kralja o ove megalitski debele zidine što su tkale hodnike dvora.
Konačno pronađe odaje Boleyna te otvori vrata njegove radne sobe takvom silinom da vrata malne što se nisu razvalila.
Gospodin Thomas Boleyn bio je u društvu vojvode od Norfolka, brata njegove predrage žene, te obojicu iznenadi ovaj neočekivani posjet. Obojica se žurno ustadoše i izmijene nervozne poglede pohitavši umah prema vojvodi od Buckinghama.
„Vrijeme je!“ poviče vojvoda od Buckinghama bijesno.
„Što, Vaša Milosti? Što se dogodilo?“ zabrinuto ga upita vojvoda od Norfolka.
„Vrijeme je da konačno sprovedemo plan u djelo! Red je da sada moje vrijeme dođe!“