17.03.2012.

Hampton Court, Surrey

Odaje kardinala Wolseyja bile su sve, samo ne odaje jednog čovjeka od Boga. Raskošni baršunasti zastori jedva da su dopuštali dnevnoj svjetlosti da pronađe put prema njegovom kabinetu; kao da je zabranjivao posjet Boga samoga u njegove kutke, već mu tek na kapaljku, kroz sitne stjenice stakla, daje informacije o svome radu. Pozlaćenih relikvija nalazilo se u izobilju, a težak miris tamjana davao je prostoriji dodatnu aristokratsku notu.
„Vaša Eminencijo, francuski ambasador i biskup Bouleveau“, najavi stražar goste.
Kardinal Wolsey se ustane i prošeće do vrata dočekati svoje goste pružene ruke.
„Vaša Eminencijo“, obratiše mu se obojica te mu svaki poljubiše veliki tamnocrveni rubin što mu se presijavaše na ruci. Kardinal nije pričekao da se izredaju sve formalnosti što se očekivahu od ljudi visokih pozicija, stoga ih odmah pozva da sjednu za masivni drveni stol i direktno im se obrati.
„Događaj u Urbinu, klanje našeg ambasadora, bio je…vrlo nesretan. Ponajviše za mene. Vaša Izvrsnost je dobro upoznata s mojom naklonošću prema vašoj zemlji, radio sam dugo i naporno za dobrobit francuskih interesa. No kako objasniti ovo? Ubojstvo ujaka moga kralja –“
„Tehnički gledano“, ubaci mu se u riječ ambasador, „to nije bilo učinjeno na naredbe našega presvijetloga kralja. A počinitelji zločina svakako su prikladno kažnjeni.“
Kardinal zakoluta očima i uz polusmiješak se nagne nad stol sklapajući ruke. „Morate razumjeti, mi smo odista iznad toga. Kralj Henry je mlad čovjek, on je gladan rata. A u ovom slučaju, teško će ga biti zadovoljiti.“
„Ako stvari tako stoje“, ambasador nonšalantno zamahne rukom i nasmiješi se, „imati ćemo rat.“ Uputio je kardinalu tako bezbrižan pogled, kao da mu želi poručiti kako je rat samo obična igra, a Francuzi se itekako vole igrati. Bio je to pogled koji je izazivao kardinala.
Kardinalova usna na trenutak trzne u desnom kutu kao da ga je zbilja dotaknuo žalac ambasadorovog izazova, no zadrži smiren pogled. „Uz dužno poštovanje, ambasadore, zbilja ne mislite to.“ Bio je to ton kojim je govorio I mi Englezi znamo igrati prljavo, ambasadore. Itekako znamo.
U to se umiješa biskup Bouleveau. „Vjerujem da bi se trebalo poduzeti sve što je u čovjekovoj moći da se izbjegne rat između naše dvije zemlje. Neće donijeti nikakva dobra Engleskoj ako se uplete u naše europske svađe. Bilo bi bolje da stoji iznad njih. Siguran sam da Eminencija ima svoje metode kako…obuzdati mladog lava.“

***

Svečana dvorana vrvjela je životom mladim poput mjeseca što se izdigao visoko iznad zidina dvora i resio beskrajno zavodljivu noć. Svaki od lustera bijaše okićen sa 54svijeće, na stolovima bijaše postavljena samo najkvalitetnija gozba s uresima bogatima kao sama kraljevska riznica, a glazbenici ispunjavaše taj silni prostor najzabavnijom glazbom što ju držaše pod rukavima.
Na balkonu svečane dvorane stajaše vojvoda od Buckinghama i vojvoda od Norfolka te u žaru jedan drugome brzo govoraše ne stižući ni svoje vrčeve punjene gustim crvenim vinom ispijati s guštom.
„On nema pravo ni na što od ovoga“, ogorčeno reče vojvoda Buckinghama i s prezirom pogleda prema stolu za kojim blagovaše sam kralj.
Vojvoda od Norfolka pogleda ga pogledom u kojem se miješala čas zbunjenost, čas netrpeljivost, jer već je odavno znao kamo su vodili ovakvi razgovori s Henryjem Staffordom, vojvodom od Buckinghama.
„Njegovi očevi nisu tu krunu dobili poštenim putem, nema nikakvog temeljnog prava osim majčine kraljevske krvi“, nastavi Stafford i u naletu adrenalina malo prenaglo otpije vino iz vrča.
„To je istina, Vaša Milosti, vaša obitelj jest daleko starija od Njegove Visosti.“
„Normalno da je tako, ja sam izravni potomak Edwarda II.!“ zagrmi Stafford i udari se šakom po prsima ukazujući na goblen što mu je ponosno bio pričvršćen o odoru, a na kojoj se nalazio grb obitelji Plantagenet. „Ovo je moja kruna i moj dvor! Ne njegova kruna i njegov dvor!“
„To je izdaja, Vaša Milosti“, podrugljivi ženski glas dopre iza njih te se obojica okrenuše i ugledaju pred sobom Evangelinu od Yorka glavom i bradom kako im se svojim smiješkom ruga znajući sve njihove malene i velike spletke.
„To je čista istina“, vrati istom mjerom Stafford i podigne svoj vrč prema Evangelini u zdravlje. „I jednog dana“, približi joj se toliko da je mogla osjetiti njegov dah što je smrdio na vino na svome licu, „to ću i ostvariti, gospo.“
„Jednoga dana“, reče ona čvrsto i rukom zamahne da poveća udaljenost između njih dvoje, „nadam se da ćete se naučiti povijesti, vojvodo, i možda prestati gurati svoj prsten svima pod nos. A vi, Norfolk“, povisi glas na njegovu imenu i prostrijeli ga pogledom, „nadam se da ćete se naučiti boljem društvu. Sjetite se, moj dragi vojvodo“, tu ponovno vrati pogled na Stafforda, „imam špijune posvuda.“
„Gospo Evangeline!“ začuje se povik i svi troje ugledaše gospodina Thomasa Morea kako žurnim korakom stiže na balkon, nervozno držeći u rukama debeli snop papira. „Gospo Evangeline“, ponovi on gubeći dah kada im se sasvim približio, „moram govoriti s vama, imate li trenutak?“
Evangeline usputi još jedan prijeteći pogled prema vojvodi od Buckinghama i okrene se prema Thomasu Moreu. „Svakako, dragi gospodine.“
„Dobro. Mislim da bi bilo najbolje da odemo u moj ured.“

„Moja draga gospo, mislim da bi bilo najbolje da sjednete“, reče More kada su konačno stigli do njegova ureda. „Mislim da vam se neće svidjeti ono što vam imam za ispripovjediti.“
Ured Thomasa Morea bio je skromni ured jednog humanista. Moglo bi se reći kako je Thomas More mogao poslužiti kao izvrstan, gotovo savršen primjer jednog humanista kojeg je vrijeme otkrića novih zemalja izrodilo. Bio je skroman, pošten i nadasve je ljubio vjeru i kraljevstvo, a njegova služba kralju bila je gotovo ravna službi koju je posvećivao u odgajanju svoje obitelji. U njegovu uredu nije se moglo pronaći ništa što možda tamo ne bi trebalo pripadati, nikakvi rasipni i raskošni gobleni, vrčevi ili zdjele nisu se nalazile unutar njegova četiri zida. Thomas More doista je živio život u pokornosti Bogu i istini.
„U zadnje vrijeme samo se loše vijesti i nižu, dragi Thomas“, reče mu Evangeline i sjede za njegov radni stol. „Što se pak ovoga puta dogodilo?“
„Radi se o ljubavnici našeg presvijetlog kralja.“
„Ljubavnici? Nisam znala da je samo jedna u pitanju. Nadam se da ne planira još jednu proglasiti službenom ljubavnicom, jedva sam se riješila Jane Popincourt.“
„Stvar je zapravo…mnogo ozbiljnija, moja gospo.“
„Koliko ozbiljna?“ reče Evangeline i nagne se preko stola prema Thomasu Moreu gledajući ga kao da ga moli da joj ne presudi smrtnu kaznu. „Koja je u pitanju? Mala Tyroneova? Pyeova? Smithova?“
„Zapravo, radi se o Elizabeth Blount“, izgovori preko volje Thomas More i ugleda trenutni očaj u očima Evangeline od Yorka. Evangeline osjeti kao da su joj ove riječi zadale oštar šamar; znala je da je ona već neko vrijeme kraljeva ljubavnica, unatoč tome što je već 5 godina bila u braku, no koliko besramna može biti?
„Što je sada učinila mala kurva?“
„Ona…ona nosi kraljevo dijete.“
„Ona nosi što?!“
Sada ju je već počela hvatati panika. Što će se dogoditi ako se vijest pročuje? Kako će narod reagirati? Još bitnije, kako će kraljica Engleske reagirati? Trebalo joj je mnogo vremena i strpljenja da Jane Popincourt protjera s kraljevskog dvora, hoće li joj uspjeti i s gospom Elizabeth Blount?
„Bojim se da je tako“, nemoćno reče Thomas More i stisne je za ruku. Znao je vrlo dobro u kakvim će se problemima Evangelina od Yorka sada naći i dijelio je njenu zabrinutost, ne samo zato jer mu njegova uvjerenja nisu dopuštala da ravnodušno prihvaća vijesti poput ove, već i zato što mu je bilo iskreno žao Evangeline i cijele njene obitelji. Povrh svega, ta ipak je bio njen odgajatelj 5 godina, sve dok mu se prvo dijete nije rodilo. Gledajući ju sada, odraslu i zrelu, više nije bila djevojčica što je učila latinske izraze i matematičke formule – sada je bila žena koja je opstanak cijele Engleske kraljevine stavila na svoja leđa.
„Zna li kralj?“ upita ga Evangeline.
„Ne.“
„Odlično. Mislim da bi bilo najbolje da odlažemo s time sve dok kurvina trudnoća više ne bude bila sporna. A do tada bi trebalo smisliti neki plan. I pod svaku cijenu kriti ovo od kraljice.“