07.03.2012.

Urbino, Italija

Sunce je sramežljivo, tek jedva primjetno uspjelo obasjati svojim zrakama preko guste navale oblaka maleni trg unutar palače Ducal, preko zvonika na čijem je satu tek netom i tiho otkucalo sedam sati iz jutra. Za palaču kao što je Ducal, radno vrijeme počelo je još odavno; zapravo, može se reći da nikada nije ni prestalo. Dvorjani, seljaci, kmetovi – svi su točno i savjesno (neki možda preko volje i ljutito, ali su uspjeli snagom volje prikriti tragove beznađa) obavljali svoje dužnosti ravno po minutama sata što se sjajio s vrha zvonika i diktirao aktivnosti po kojima će ljudi takoreći gubiti vrijeme.
Nadomak fontane, veličanstvene fontane smještene u samo središte trga, začuo se topot konja i crna kočija preleti poprijeko trga i zaustavi se na jednom od mnogobrojnih ulaza u palaču.
„To je Njegova Milost, ravno iz Engleske“, šaputali su seljaci gledajući prema skromnoj, ali upaljivoj kočiji čekajući da osoba koju je kočija prevozila konačno iziđe iz nje.
Konačno iziđe visoka i stasita prilika, snažno zalupivši vratima kočije čime je odmah, ovako rano iz jutra, odao kako mu današnje obveze nisu po volji. Njegovo namršteno lice još je jače isticalo bore što mu se nakupiše oko očiju i čela; same crte lice, koje bijahu grube kao u neobrađenog kamena, ne bi ništa bolje ublažile njegovu svakodnevnu pojavu – to je bio čovjek kojeg su morile mnoge brige, očiju strelovitih, u kojima se svakodnevno jednaki broj muka iščitavao, te ljutitih gesti kojima je iskazivao autoritet. Odjeven u jednu od svojih svečanih odora – crna odora od samta s bijelim svilenim naborima preko kojega je bio navučen sivi prsluk opasan teškim kožnim remenom, za kojeg je bila pričvršćena mačeta, crni svileni plašt te kraljevski zlatni lanci što su mu visjeli oko vrata – zaputi se prema dvorjanima što čekaše na njegov dolazak.
„Gospodine ambasadore!“
„Ovo je zbilja ponižavajuće, senor Madionni“, obrati se dubokog glasa nižem čovjeku s njegove desne strane dok je skidao rukavice sa svojih ruku.
„Izvinjavamo se, vaša Milosti, gospodine ambasadore“, odvrati mu dvorjanin glasa piskutavog poput miša pokušavajući uhvatiti ritam s njegovim krupnim i odrješitim koracima.
„Što to, k vragu, može biti toliko bitno da ste me izvukli iz kreveta prije 7 sati?“
„Vojvoda je sazvao rani sastanak Vijeća, htio je da mu prisustvujete.“
Tada se s desne strane ambasadoru ukaže grupica ljudi visoko uzdignute brade, u svojim svečanim svilenim odorama boje lavande, što ga odmjerivahu ljutita pogleda ne trudeći se ni sakriti to. U čas kada je ambasador prošao kraj njih, cijela grupa, njih 8 članova, okrenu se u smjeru ambasadora i stadu pratiti svaki njegov korak.
„Monsieur“, odvrati mu jedan od njih pozdravivši ga klimanjem glave.
„Zašto su Francuzi ovdje?“ upita ambasador čovjeka sebi s lijeva, a lice mu odjednom izgledaše kao da se još stotinjak mora sletjelo na njega.
„O tome njegova Milost želi s vama i razgovarati“, odvrati mu čovjek kratko i povede ambasadora prema glavnim dvorima.
Najednom se hodnicima širio samo zveket njihovih teških čizmi; kao da su sve duše odjednom pohrlile van palače naslutivši zlu nevolju. Ambasador bi se povremeno osvrnuo oko sebe, kao da je znao da se zla slutnja nadvila nad njegovom glavom, no ništa sumnjivog nije mogao uočiti. Možda je upravo to bilo od svega najsumnjivije. Ušavši su atrij, iza njih se začuje škripa vrata i tada grupa francuskih časnika nahrupi unutra. Dvorjani što su ga vodili prema odajama vojvode odjednom usporiše, dok su se koraci iza njih najednom ubrzavali.
„Vaša Milosti!“ začuje iza sebe povik i tek što se okrenuše, osjeti u utrobi svojoj hladnu oštricu mačete kako mu višestruko ruje po nutrini kao da je u potrazi za izgubljenim blagom.
„Francuski gadovi, svi vi!“ poviče. Uspio je tek jedva uočiti lice svojeg ubojice (ne primijetivši da se zapravo radi o množini), to dobro poznato lice koje mu je stvaralo probleme već duže vrijeme. Zatim se sruši na hladan mramor što je krasio atrij i to malo vremena što mu je ostalo provede gledajući kako se njegova vlastita krv širi i prekriva bjelinu atrija, a onda ispusti posljednji dah i utone u vječni san.

***

Palača Whitehall, London

„Gospodine Pace“, nakloni se čovjeku u crnim haljama uputivši ga na to kako im se putevi od ove točke pa nadalje spajaju.
„Gospodine More“, odvrati mu Pace i zakrene s njim prema hodniku atrija koji je vodio u sjeverno krilo palače. „Čuli ste da kralj želi da ovo vijećanje bude kratko?“
„Jesam, svakako. Ne želi mnogo govora. Gdje je kralj uopće?“
„Trenutno je u svojim odajama. Ne želi da ga se uznemiruje.“
„A Francuzi? Kako ćemo riješiti situaciju ako je on po cijele dane zatvoren u svojim odajama? Ti ga viđaš svaki dan, ipak si njegov glavni ministar, reci mu nešto! Što Francuzi rade u Italiji?“
„Prenosim kralju samo onoliko koliko je potrebno, s obzirom na njegovo trenutno stanje. Kralj se nalazi u stanju duboke i neutješne žalosti. Moram li te podsjetiti da je to ipak njegov ujak kojeg su hladnokrvno ubili? Ta kralj je ipak čovjek od osjećaja.“
Thomas More odmjeri Thomaca Pacea kao da mu je ovaj upravo rekao nešto nevjerojatno povjerljivo (jer se po držanju Thomasa Pacea, brade visoko uzdignute, moglo zaključiti kako malo ljudi zna da je upravo kraljev ujak ubijen u Urbinu) i namršti se. Ta k vragu, dobro je znao tko je bio Richard od Yorka kojeg su ubili u Urbinu! No zar to daje pravo kralju da zanemaruje svoje obaveze, da zanemaruje narod?
„Vrlo dobro znam, Pace, što se dogodilo. Moram li te podsjetiti da sam na ovim dvorima ipak malo duže od tebe? Vidimo se na vijećanju.“

Malena dvorana ugostila je najbitnije ljude dvora, sve osobe najbliže kralju, ljude s najvišim pozicijama, ljude s najdubljim džepovima, božje ljude i stražare. Teške zavjese svezaše užetom kako bi sunce u zenitu uspjelo osvijetliti i zagrijati prostoriju.
Oglasi se truba i stražar najavi kralja. Svi se uspraviše u svojim mjestima i upru poglede prema vratima kroz koja je svakog časa trebao proći kralj Engleske.
„Moji dragi ljudi“, pozdravi ih kralj pri ulasku, a oni mu se svi kratko nakloniše. Tada kralj zasjedne na svoje mjesto i preleti pogledom po svim prisutnima. Na glavi osjeti kako mu rubovi krune pritišću tjeme. Ta kruna bila mu je podsjetnik, sada i u vijeke vjekova, kako on vlada nad svim ovim ljudima, ali jednako tako ga je podsjećala kako lako može ostati bez nje. Možda najviše od svega, strahovao je, u ovom trenutku dok su članovi vijeća čekali da progovori, kako će se netko usprotiviti njegovim odlukama i stvoriti povod za bunu.
„Sastajemo se ovdje kako bismo raspravili pitanja ozbiljne naravi. Kralj Francuske je demonstrirao svijetu svoju agresivnu politiku. Već je nasilno zauzeo pet ili šest gradova u Italiji. Prijetnja je svakoj kršćanskoj naciji u Europi, a ima drskosti napadati papu da upravo njega proglasi zaštitnikom vjere! Kao vrhunac svega, kako bi dokazao da je nedodirljiv, dao je našeg ambasadora u Urbinu, mog ujaka, hladnokrvno ubiti.“
Nakon završene riječi dvoranom prostrijeli žamor, kao da nitko od njih do sada nije znao što se u Urbinu dogodilo. Jer, dobar glas daleko se čuje, loš glas još dalje. No ipak, odlučiše uzeti ovu kratku stanku u kraljevu govoru da još jednom iskažu nevjericu i razmotre mogućnosti koje imaju.
„Moji dragi ljudi“, nastavi kralj kao da ništa ne čuje (pri čemu mu nije promakao zabrinuti pogled kardinala Wolseyja, koji kao da se bojao da će kralj reći nešto što mu nije po volji), „vjerujem da su sve ovo samo povodi za rat!“
Usred žamora, nastalog gdjegod zbog nečijeg veselja, drugdje zbog nečijeg nezadovoljstva, začuje se glas Henryja Stafforda, vojvode od Buckinghama.
„Vaše Visočanstvo je svakako u pravu“, započne borbenog, no prilično smirenog glasa. „Imate svaki razlog za procesuiranje rata, no moram vam reći“, i tu mu glas poprimi rugalački ton, „da sam vas još prije godinu dana upozorio na francuske ambicije, samo čini se kako je bila potrebna osobna tragedija Vašem Veličanstvu da shvati to ozbiljno i prihvati moje riječi.“
Na tih pola sekunde pogledi vojvode od Buckinghama i kralja hladno su se odmjeravali. Izaziva li on to kralja? Treba li kralj reagirati? Kako?
„Norfolk“, izusti kralj pozvavši vojvodu od Norfolka, kraljevog glavnog suca, da kaže svoje mišljenje.
„Slažem se s vojvodom od Buckinghama. Kralj Engleske ima povijesno i nasljedno pravo na francusko prijestolje i nećemo mu služiti. Krajnje je vrijeme da ih zbacimo!“ Poklik oduševljenja, ovoga puta glasnijeg od prethodnog, umiri kraljevu dušu. „Predlažem“, nastavi Norfolk, „da napadnemo Francusku sa svime što imamo.“
„Što ti kažeš, Wolsey?“ zapita ga kralj, kojemu nije moglo promaći koliko je uzrujan kardinal zbog ovih izjava bio.
„Moram se složiti sa svojim Visočanstvom, ovo odista jesu…samo povodi.“
„Odlično!“ Kralj se energično ustane sa stolca i spusti se među vijećnike. „Onda je odlučeno. Idemo u rat s Francuskom! Vaša Eminencija“, obrati se kardinalu, „će organizirati sve. A sada…mogu ići u miru provesti dan.“
Još jednom se dvoranom začuje pljesak i u pratnji svojih stražara, kralj napusti dvoranu. Sir Thomas More zabrinuto prošeće dvoranom do kardinala Wolseyja i unatoč odgovoru koji se jasno mogao pročitati s kardinalova lica, uputi mu pitanje koje pred kraljem vjerojatno ne bi smio izgovoriti.
„Misliš li zaista da bi trebali poći u rat?“
„Mislim da bi trebali činiti ono što kralj od nas želi da činimo“, lakonski mu odgovori kardinal.
„Ali kralj ne zna što je u njegovom najboljem interesu!“
„Tada…tada bi mu trebali pomoći odlučiti.“

***

„U rat?!“ poviče Evangelina od Yorka gnjevno i rukom zabaci svezak papira što su bili naslagani na stolu Thomasa Morea. Sve što je More mogao bilo je suosjećajno joj se osmjehnuti kao da tim usiljenim smiješkom pokušava opravdati događaje koji su se zbili posljednjih dana.
„Ali ta netko mu je morao reći da je to samoubojstvo! Kako ste mu to mogli dopustiti!“
„Slušajte, moja gospo“, More ju uhvati za oba ramena kako bi ju pokušao barem malo umiriti, „nije pametno utjerivati pravdu kralju, a pogotovo to ne mogu ja, njegov državnik. Usijanom glavom nije pametno manipulirati, pustite da mu se glava malo ohladi.“
„Pričamo o mome bratiću, gospodine More, on je uvijek svojeglav. Izgubih oca u Urbinu! Aako bi itko trebao biti gnjevan prema Francuzima, a onda sam to ja! Ali rat mu neću dozvoliti!“